aktualne i zanimljive teme

POZNATO čudovište ponovo je viđeno, a ovaj je put snimljeno kamerom. Ljudi koji koji proučavaju popularnu Nessie kažu kako je moguće da se zaista radi o mitskom biću iz škotskog jezera, javlja AP.

"Nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam vidio tu veliku crnu stvar, dugačku oko 14 metara, kako se brzo kreće pod vodom", izjavio je Gordon Holmes, 55-godišnji laboratorijski tehničar koji je u subotu snimio video zapis. Dodao je kako se kretala u ravnoj liniji brzinom od otprilike 10 km/h.

Loch Ness je povezan s mnogim mitovima i tajnama. To je najveća vodena površina na kopnu u Britaniji.

"Postoje mnoga objašnjenja za viđenja u jezeru. Moglo bi biti neko biološko biće, valovi na jezeru ili neki psihološki fenomen u smislu da vidimo onoliko koliko želimo vidjeti" kaže pomorski biolog Adrian Shine.

Prvo viđenje čudovišta povezano je s jednim od osnivača kršćanske crkve u Škotskoj, Sv.Columba, koji je o njima pisao oko 565. godine.

Od prve fotografije iz 1930. godine pa do danas prijavljeno je preko 4,000 viđenja Nessie, a do danas su zabilježena mnoga objašnjenja, od onog da se radi o potpuno nepoznatoj vrsti jesetre, iako ona već dugi niz godina nije primijećena u škotskim vodama, pa do tvrdnje da se radi o posljednjem preživjelom dinosauru.

Holmesova snimka možda je i najbolji dokaz da neko tajanstveno biće zaista nastanjuje škotsko jezero, no kao što je bio slučaj sa ranijim snimkama i fotografijama i on je daleko od nepobitnog.




Kada su znanstvenici otkrili komodo zmajeve bili su uvjereni da je rijec o potomcima legendarnih zivotinja. Odjednom, ugledali su neko “divovsko stvorenje, koje je imalo vrat poput zmije”, kako pliva mirnom jezerskom površinom. Dok je oko sebe stvarala nevelike valove neobicna se neman znatiželjno okretala, kao da je zanimao svaki detalj na obalama jezera. Nedugo zatim išcezla je ostavljajuci iza sebe uzburkanu vodu. Nije bilo sumnje, zaklinjao se pred novinarima i televizijskim snimateljima John Mac-Kay da se radilo o - živom stvorenju! Otada je neman iz Loch Nessa privlacila brojne istraživace, znanstvenike, kriptozoologe, pustolove, televizijske snimatelje i fotografe. Medutim, kako sljedecih desetljeca u vodama najpoznatijeg škotskog jezera nije registrirano ništa neobicno, vecina je završila svoja istraživanja duboko razocarana i bez ikakva uspjeha. Oni sretniji ili bolje reci spretniji, uspjeli su navodno na celuloidnoj vrpci zabilježiti nešto “cudno”, ali nijedna do danas snimljena fotografija nije u tolikoj mjeri jasna i nedvojbena da bi uvjerila znanstvenike da se dolje, u mracnim dubinama jezera, pracaka neko cudovišno stvorenje, neobicnog izgleda i još neobicnijeg podrijekla. U traganju za Nessie do sada su korištene sve moguce tehnike, od automatskih podvodnih kamera, preciznih hidrofona i sonara, pa sve do specijalnih batiskafa, minijaturnih podmornica i satelitske tehnike, pomocu kojih je 1987. godine jedna grupa japanskih istraživaca pokušavala definitivno riješiti zagonetku i uci u trag jezerskom monstrumu. Monstrum snimljen podvodnom kamerom Slican pokušaj odvijao se i u ljeto 2001. godine. Grupa švedskih znanstvenika predvodenih istraživacem Janom Sundbergom u dvanaestodnevnoj operaciji "Clean swep" bezuspješno je pokšavala uloviti popolarnu Nessie. Sundberg, cija su istraživanja s velikim interesovanjem pratili novinari iz cijeloga svijeta, iznio je mišljenje kako vjeruje da je cudovište iz škotskog jezera nepoznata vrsta velike jegulje, koja se može uloviti pomocu posebnih mreža. Ali, kako se i sam Sundberg uvjerio nije ni malo lako u jezeru Loch Ness, dubokom 230 metara, nadmudriti legendarnu neman. Prvi i možda najvažniji problem leži u tome kako postici takvu vidljivost da bi se mogla uociti Nessie. Voda jezera je mutna, mracna i ispunjena gustim cesticama treseti, pa se kroz nju ne vidi cak ni na dubini od dva metra. SVIJET DINOSAURUSA: Mnogi istrazivaci vjeruju da on nije potpuno izumro Ipak, do sada je najveci uspjeh postigao jedan uporni i pasionirani istraživac glasovitog jezera, mještanin obližnjeg mjesta Fort Augustusa. On je uz pomoc kamere s obicnim blicem, na dubini od 66 metara, napravio više od 2000 snimaka. Na nekim se snimcima uocava silueta neobicnog stvorenja crvenkastosmede boje, dugackog oko cetiri metra, s relativno tankim i dugim vratom koji se završava neobicno šiljatom, zmijolikom glavom. - Slicnost s plesiosaurusom je ocevidna - tvrdi on.



nt>

Demoni su sve od sotoninih pristaša, palih anđela do zlih stvorenja. Kroz razne imaginarne filmove i knjige stvaratelj ih može definirati po onome što je njemu značajno.

Od najstarijih se vremena vjerovalo da demoni mogu utjecati na život i sudbinu ljudi. U pretkršćanskim vremenima bile su to dobre i zle natprirodne sile, duše pokojnika, nevidljiva bića, neka vrsta duhovnih savjetnika. Kasnije su dobili atribute i obličja zlih duhova, vještica i vragova kojih su se ljudi iskreno bojali.
Demoni iz grčke mitologije doživjeli su metamorfozu od bića sličnih bogovima do zlih duhova, egzistirali su u podzemnim svjetovima i javljali se na poziv okultista (čarobnjaka) prilikom obrednih crno-magijskih ceremonijala i obreda žrtvovanja.
U kršćanskoj demonologiji, demoni su anđeli koji su izdali svoju prirodu, ali koji nisu zli ni po prirodi ni po podrijetlu, već zbog toga što se ne pokoravaju svojoj prirodi. Uopćeno je mišljenje da demoni predstavljaju personifikaciju zla i da čovjeka ne okružuju samo noću, kada vrše napade i izazivaju noćne more i košmare, već uvijek, u svako doba dana. Demoni mogu doći i bez poziva da bi opsjedali duše nevjernika ili griješnika, ljudi koji su se različitim nedjelima tijekom života „ogriješili“ o ljudski moral i nebeska pravila.

U pravilu normalni i pristojni sve dok ne izađe puni Mjesec, vukodlaci su prokletnici koji mijenjaju oblik, a pojavljuju se u legendama još od antičke Grčke. Poput vještica, u srednjem su ih vijeku progonili i okrivljavali za ubojstva koja nisu znali drukčije objasniti. Iako su pojavom raznoraznih CSI-a priče o vukodlacima-ubojicama nestale svuda osim u Hollywoodu, još postoji poremećaj u dlakavosti koji se od milja zove 'poremećaj vukodlaka'.

Vukodlak u mitologiji znači osoba koja se mijenja oblik u vuka pomoću čarolije ili kletve. Srednjovjekovni kroničar Gearvase of Tilbury povezao je transformaciju s punim mjesecom, no rijetko je korištena sve do korištenja tog načina u modernim književnim djelima. Govori se da se vukodlak može ubiti ako je upucan sa srebrenim metkom, no to je ipak razlika između književnih djela i narodnih legenda. Nekad se držalo da vukodlaci nakon smrti postaju vampiri. Vukodlaci spadaju u skupinu legendarnih zvijeri.

Primjeri u literaturi:
Mladeži je nekako najbliži Harry Potter i Zatočenik Azkabana, u kojem je prof. Lupin vukodlak- i tamo je pravilo isto: normalan čovjek do punog mjeseca, kojoi postaje zvijer.

Iako zamišljane kao spodobe u crnoj haljini i crnom šeširu s bradavičastim nosem, danas su zamijenjene mladim ženama, poput onih u seriji Čarobnice (iliti, Charmed). Kršćanstvo ih je demoniziralo, a velika inkvizicija i spaljivanje vještica rezultiralo je s više od pola milijuna mrtvih žena. U bajkama su najčešće opisivane kao zlikovci.

Vještice u mitologiji žene koje su prodale dušu vragu i koriste nadnaravne moći da naude ljudima. Od 15. do 17. stoljeća tisuće žena je spaljeno (inkvizicija), jer se za njih mislilo da su vještice. Vještice se obično zamišljaju kao stare kvrgave žene koje mogu jahati na metli.

Kako se vještice opisuju u literaturi i medijima?
"Prava vještica će zasigurno uvijek nositi rukavice kad je sretneš. Čak i ljeti, zato jer nema nokte. Umjesto noktiju ima tanke svinute pandže, a rukavice nosi da ih sakrije. Prava je vještica uvijek ćelava kao jaje. Na njezinoj glavi ne raste ni jedna jedina dlaka. Nosi prvoklasnu periku da sakrije ćelavost, a gotovo je nemoguće razlikovati prvoklasnu periku od obične kose. Vještice imaju malko veće nosnice od običnih ljudi. Nosnice su im ružičaste i kvrgave. Pažljivo gledajte oči jer ako je riječ o vještici, zjenica će neprestano mijenjati boju. Vještice nikad nemaju prste na nogama. Imaju samo četvrtasta stopala bez prstiju. Zato kad nose šiljaste cipele imaju velikih problema. Slina im je modra. Čak im služi za pisanje. Ako bolje gledaš na zubima možeš primijetiti blagi plavičast odsjaj. "

"Ukleto" dječje igralište na kojem se već danima ljuljačka sama od sebe ljulja uznemirilo je sve. Djecu, posjetitelje, znanstvenike, policiju...
Roditelji i djeca su uvjereni da je za to kriv duh. Bilo je toliko sablasno da su pozvali policiju da pokuša riješiti problem. Fenomen je toliko zbunio policiju da su pozvali profesore fizike iz Argentine da pokušaju razjasniti zašto se to događa. Ali do sada još nitko ne uspijeva naći logično objašnjenje za tu pojavu. Ovdašnji ljudi kažu da se ljuljačka njihala neprestano 10 dana, prije nego su je posjetitelji zaustavili, dok su druge mirovale.
- Djeca ga zovu 'Igralište vještice iz Blaira'. Svi vjerujemo da je ukleto - priča učiteljica Maria de Silva Agustina.
Znanstvenici su zasad isključili postojanje magnetskih i električnih polja te su pozvali "lovce na duhove".

Kakav će oblik imati računala sredinom ovog stoljeća: da li će se pretvoriti u nekakve nadljudske klonove, ili će izgledati kao jezivi borgovski umeci ? Kurzweil je skloniji ovoj drugoj soluciji. Neće se raditi samo o nekakvim protetskim dodacima koji će nam pomoću u rješavanju problema, kao što su to u prošlosti radile drvene noge, nego će se raditi o dodacima koji će nam omogućiti proširivanje umnih i tjelesnih sposobnosti, našim sjedinjavanjem s njima. Do 2030. bit ćemo sposobni proizvesti strojeve koji će biti jednako sposobni, ili čak sposobniji, od ljudskog mozga. No, nećemo se natjecati u inteligenciji s tim strojevima, nego ćemo vlastitu inteligenciju kombinirati s njihovom. Oni će biti implantirani u naša tijela pomoću nanotehnologije. Putem kapilara stići će do našeg mozga, i povećati našu inteligenciju.

Egipatski arheolozi u Luxoru izvadili mumiju faraona Tutankamona iz sarkofaga i prenijeli u mobilni medicinski centar (autobus) sa CT-uređajem. Medicinski stručnjaci su napravili oko 1700 CT-snimaka, za čiju analizu će trebati nekoliko tjedana. Svrha ovog pothvata je da se ustanovi starost faraona, te mogući uzrok smrti (nesretni slučaj ili umorstvo). Jer Tutankamon je koliko se zna, popeo na prijestolje sa osam godina starosti (oko 1319 BC), i vladao nekih desetak godina.
Izvještava se, da je do sada već većina mumija iz ''Doline Kraljeva'' bila podvrgnuta CT pretragama.

Ali nešto je drugo privuklo moju pažnju: Izvještava se, da je u momentu kada su Tutankamona prenosili u mobilni laboratorij, počela snažna pješčana oluja, i spustila se kiša (što se u Gornjem Egiptu vrlo rijetko događa). Prisutni su odmah komentirali: ''To je kletva faraona''. Legenda o ''Kletvi faraona'' je nastala u dvadesetim godinama prošlog (dvadesetog) stoljeća kada je Englez H. Carter sa suradnicima, pronašao i otvorio Tutankamonov grob. Nedugo nakon toga, nekoliko njegovih suradnika je iznenada obolilo i uskoro umrlo. Smatra se da su uzrok bile neke nepoznate, opasne bakterije ili spore.Isto tako je zanimljivo, da šef egipatske Uprave za starine i spomenike,

Dr. Hawas nije dozvolio uzimanje DNK uzorka, iako to ne bi nimalo oštetilo mumiju. Mumija je inače bila vrlo oštećena kada je Englez Carter, nakon otvaranja sarkofaga, nestručno i nasilno skidao nakit i ukrase.

Bermudski trokut (takođe Bermudski trougao, Đavolji trokut) je naziv za morski trokut između Bermuda, Floride i otočića Portorika u Atlantskom okeanu. Bermudski trokut ima površinu oko 1140 kvadratnih kilometara.
Ovisno o izvorima, u Bermudskom trokutu se od vremena Kristofora Kolumba do danas dogodilo od 200 do 1000 nesreća. Howard Rosenberg, pisac zaintrigiran tajnama Trokuta, u svojim je istraživanjima prikupio podatke o 8000 poziva u pomoć američkoj Obalnoj straži samo tijekom 1973. godine, te podatak da je u ovome stoljeću "vražji trokut" bez traga odnio više od 50 brodova i aviona.

Reinkarnacija je vjerovanje u seobu duša i ponovna utjelovljenja i rođenja, utemeljeno na promatranju kružnih ciklusa u prirodi. Reinkarnacija govori o ponovnom rođenju i da živimo možda mnogo života dok ne ostvarimo duhovno sazrijevanje, pročišćenje i prosvjetljenje. Istraživanja govore da danas četvrtina europskih naroda vjeruje u reinkarnaciju. U Americi i Kanadi je statistika još veća, a na Istoku je reinkarnacija u temelju svih religijskih vjerovanja, bilo da je riječ o Hinduizmu, Budizmu ili Taoizmu. Iako se tvrdi da je ideja o reinkarnaciji došla s Istoka (spominju je Upanišade u 8 st.pr. Krista), na Zapadu je susrećemo također vrlo rano, u svim kultovima prirode i pretkršćanskim religijama. Tvrdi se da je njeno prihvaćanje na Zapadu povezano sa ekspanzivnim širenjem ezoterizma iako je i njegovo širenje samo reakcija na potrošački mentalitet i totalni materijalizam.
Pristalice reinkarnacije vjeruju da je prolazak kroz mnoge živote (inkarnacije) nužan radi duhovnog rasta, pročišćenja i konačnog oslobođenja. Na neki način oni su kršćansko čistilište smjestili na zemaljski plan, a s obzirom na količinu patnje, tu je negdje i pakao. Zapravo po ovom vjerovanju na neki način svatko stvara svoj vlastiti pakao. Prolazimo kroz patnju da bi se pročistili, oslobodili iluzija i približili božanskoj savršenosti. K Bogu može samo prosvijetljena i potpuno pročišćena duša. Ne slažu se svi oko toga što se seli u nova tijela i nova rođenja. Najveći dio rinkarnacionista vjeruje da je to Duša, neki misle da je to osobnost sa stečenim iskustvima, a neki misle da je to ljudski Duh. I da ne mislimo da je reinkarnacija neki pomodni hir ili ezoterijska izmišljotina. Ta ideja je stara koliko i ljudsko mišljenje i počeci njegove svjesnosti.

Agnosticizam je uvjerenje u nemogućnost univerzalne spoznaje o Bitku, Bogu, Istini...
Za razliku od ateizma ne kaže da Boga ili Smisla nema, već da on možda i postoji, ali ga na ovom stupnju razvoja ne možemo dokučiti. Agnosticizam je negdje na pola puta između teizma i ateizma: s jedne strane nije opterećen vjerskim dogmama, a s druge strane nije ograničen isključivošću ateizma pošto dopušta mogućnost da ipak postoji neki viši entitet nego što je to čovjek.
Agnostici mogu tvrditi da je nemoguće doći do potpunog i sigurnog duhovnog saznanja; neki dopuštaju da je to i moguće, ali oni osobno nemaju takvo saznanje. Agnosticizam u oba slučaja uključuje skepticizam prema religioznim vjerovanjima.
Neki agnostici vjeruju da religijska vjerovanja nisu dokazana ili ih je nemoguće dokazati. Agnostik recimo može smatrati da religijske norme trebaju biit dokazane kako i naučne, eventualno koristeći naučne metode.
Teisti i jaki ateisti donose zaključke o svijetu: teisti da "Bog postoji", a jaki ateisti da "Bog ne postoji". Agnostici donose zaljučke o ovim stavovima: "čovjek ne može znati da li Bog postoji ili ne".